Uz pojam srednji vijek, dugačak period koji je trajao od petog do petnaestog vijeka, često se veže epitet “mračni”. Kad se sjetimo krstaških ratova, pandemija kuge i progona vještica, taj pridjev čini nam se i te kako prikladnim. Za vas smo odabrali pregršt zanimljivosti iz ove epohe, koja baš i nije bila poznata po kritičkom promišljanju! Inkvizicija, crkveno-državni istražni i kazneni sud, u katoličkim je zemljama djelovao od 13. pa čak do 18. vijeka. Prve odredbe o organizovanom progonu krivovjeraca 1184. je donio papa Lucijan III. a inkviziciju je 1232. uspostavio papa Grgur IX., propisavši stroga pravila postupka i povjerivši ih papinim komesarima – inkvizitorima. Povod njenom nastanku bila je pojava dualističkih sljedbi i drugih heretičkih grupa, da bi se njena jurisdikcija od sredine 13. vijeka proširila na vračanje, vještičarenje i ine magijske obrede. Zanimljivo, inkvizitorima je u početku bilo zabranjeno lično obavljati tjelesno mučenje – kao nadzornici, mogli su davati naputke svjetovnim funkcionerima i bilježiti optuženikova priznanja. No, 1252. godine papa Inocent IV. izdaje bulu kojom je ovlastio inkvizitore da lično obavljaju mučenja. Osim ljudi, pred sudom su se u to vrijeme mogle naći životinje, optužene za opačine u rasponu od uništavanja usjeva do šurovanja s demonskim entitetima (za potonje se najčešće sudilo crnim mačkama, a bulom pape Grgura IX. iz 1233. službeno je naloženo masovno istrebljenje ovih saradnica Nečastivog). Postoje zapisi o čak osamdeset pet sudskih procesa koji su vodili protiv pripadnika faune, a većina osumnjičenika proglašena je krivima te, ovisno o sreći, obješena ili bačena na lomaču. Blaže kazne bile su progonstvo, udarac po glavi ili samo usmena opomena. Odjeća i obuća bili su izuzetno važni srednjovjekovnoj eliti, koja se na prvi pogled htjela razlikovati od običnih građana i kmetova. Posljednji modni krik dvanaestog vijeka bile su cipele poznate kao poulaine. Na vrhovima su imale dugačke šiljke, koji su se punili vunom ili sijenom, a pored “estetske”, imale su praktičnu funkciju: nestašna gospoda koristila su ih kako bi njima podizala dugačke haljine dama koje bi sjedile preko puta njih. Legenda kaže da ih je izumio engleski kralj Henrik II., kako bi prikrio svoja deformisana stopala. Onodobni brakovi nisu imali veze s ljubavlju – sklapali su se zbog finansijskog, društvenog ili političkog interesa. Žene se, dakako, nije pitalo žele li se udati: ako su njihovi očevi zaključili da moraju, morale su. Legalna dob za “stati na ludi kamen” bila je dvanaest godina (za žene) odnosno četrnaest godina (za muškarce). Formalne ceremonije nisu postojale: bilo je dovoljno izreći pristanak, stvarni ili ishođeni. Privatnost je bila nepoznat koncept: prvi bračni seks nije se smatrao intimnim činom već poslovnom transakcijom, pa su ga, pogotovo kod viših slojeva, budnim okom promatrali brojni svjedoci, uključujući roditelje mladenaca. Trebuchet, srednjovjekovna verzija katapulta, bio je zastrašujuće oružje: stijene od gotovo stotinu kilograma izbacivao je na udaljenosti od pola kilometra, pa se redovno koristio u opsadama dvoraca s moćnim zidinama. Eduard I. Dugonogi, engleski kralj iz dinastije Plantagenet, posjedovao je posebno velik trebuchet: “vukodlaka”, kako mu je tepao, prvi je put koristio prilikom opsade jednog škotskog dvorca. Kad su njegovi stanovnici ugledali prijeteću drvenu grdosiju, izvjesili su bijelu zastavu i predali se osvajaču. Ovaj im je, međutim, naložio da se vrate u dvorac, da bi ga potom zasuo projektilima: htio je, naime, iskušati funkcionisanje svoga trebucheta. Dugmad na muškim košuljama nalazi se na desnoj strani, a ona na ženskima na lijevoj. Objašnjenje ove naoko neobične pojave seže u srednji vijek. Muškarci su se u to doba oblačili sami, a kako su ljudi većinom dešnjaci, bilo je praktično da se gumbi nalaze s te strane. Damama su pak u odijevanju pomagale služavke. Funkciju bacanja cvijeća neudatim djevojkama na srednjovjekovnim je svadbama imalo skrivanje staklenog prstena u pitu. Vjerovalo se da će djevojka koja ga pronađe sljedeća udati. Pravila lijepog ponašanja za stolom nisu se bitno promijenila od renesanse, kad su stvorena. Označila su prekid sa srednjovjekovnim navikama kao što su podrigivanje nakon večere, brisanje usta stolnjakom, ispijanje supe izravno iz posude te dijeljenje jedaćeg pribora. Mitovi o vampirima cvali su u srednjem vijeku. U Rumuniji, kolijevci tih čudovišta, vjerovalo se da se vampirizam prenosi ugrizom crne mačke; u Bugarskoj se smatralo da se u vampire pretvaraju nekrštena djeca i oni koji nisu primili posljednju pomast; poljski “vampirolozi” ispitivali su rodbinu osoba koje bi se iznenada razboljele od nepoznatih bolesti; Rusi su smatrali da se iz groba razjapljenih očnjaka vraćaju oni koji su umrli nečistom smrću – samoubice ili ubijeni. U većini hrišćanskih zemalja, u nečiste pokojnike ubrajali su se i izopštenici. Feudalizam, društveni sistem zasnovan na posjedovanju zemlje, u kojem su vazali zemlju držali kao leno dobivejo od gospodara, počivao je na složenoj hijerarhiji ovisnosti. Formalno gledano, vazali su bili slobodni ljudi koji su s gospodarima – seniorima – sklapali ugovore, zaklinjući se na vjernost. Obavezivali su se na plaćanje nameta, služenje u vojsci i brojne druge zadaće, u zamjenu za zaštitu. Kmetovi su u podređen položaj su dolazili ekonomskom prisilom: kako bi se održali, bili su prisiljeni unajmiti zemlju od feudalaca, a ako su se poslije željeli maknuti s nje, njima i njihovim potomcima to je uglavnom bilo onemogućavano, i svaki pokušaj da se oslobode sprečavao se silom. Zanimljivosti iz srednjeg vijeka obuhvataju i brojne kuriozitete, od poslova poput “žderača grijeha” do običaja kažnjavanja preljubnica. Na srednjovjekovnim svadbama, posebnu ulogu igralo je bacanje cvijeća, dok su neki gradovi rješavali problem prevelikog broja mačaka na okrutan način. Srednjovjekovni život bio je pun zanimljivosti koje nas danas mogu nasmijati, šokirati ili jednostavno zadiviti svojom bizarnošću.
