Slobodan Milošević, bivši predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, politički je pao 5. listopada 2000. jer su mu, između ostalog, poslušnost otkazale njegove tajne službe koje su tog dana svojim (ne)činjenjem dale vetar u leđa opoziciji, ali i vojsci. Prema svjedočenju tadašnjih aktera, značajnu, gotovo presudnu, ulogu imao je general Nebojša Pavković, tadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije.
Tim Maršal, britanski analitičar i urednik za međunarodne odnose televizijske stanice Skaj njuz, pisao je da je Otpor, prethodno obučen i opremljen u inozemstvu, preko svojih veza uspostavio suradnju s vojskom i policijom i stavio na raspolaganje opoziciji. U vrhu države i SPS tad su kulminirali problemi, taloženi mjesecima, dok su mnogi kovali plan kako da siđu s broda koji tone. Svi su znali što se događa, ali nitko nije htio ništa poduzeti.
Generalštab VJ tog jutra započeo je redovnim sastankom kolegijuma generala Pavkovića sa 11 načelnika uprava. Vojska je u kasarnama, obezbeđenje objekata je normalno. Sve je pod kontrolom, bili su prvi izvještaji. Ali, kako odmiče dan, naroda je sve više na ulicama. Vojni vrh prati situaciju. Nešto poslije 12 sati stižu prve procjene broja okupljenih na ulicama. Ima ih oko 150.000, što govore i procjene policije, izvještavaju Pavkovića.
Istovremeno na svakih desetak minuta telefonom zovu Milošević i predsjednik Srbije Milan Milutinović, raspitujući se za situaciju i izdajući naređenja. Pismo završilo u aparatu za reciklažu. General otvara koverat i gleda u papir na kome su navodno ispisana imena 40 političara koji moraju biti uklonjeni. Kada je zatraženo objašnjenje ove poruke, Đorđević je kratko rekao „to je sve“ i otišao. A pismo biva uništeno, završava u aparatu za reciklažu pored stola generala Pavkovića.
Nekoliko sati poslije stižu izvještaji da je na ulicama sve veći broj ljudi – 400.000, pa 500.000, pa 600.000, a nedugo potom ih ima blizu milijun, što naravno nije bila realna procjena, ali… Milošević tad već na otvorenoj liniji drži i generala Pavkovića. Demonstranti kreću ka RTS i tadašnji direktor televizije Dragoljub Milanović zove Miloševića i traži pomoć. Izdrži, Dragoljube, Pavković stiže za pet minuta, odgovara Milošević. Veze s generalštabom su usijane.
Sat vremena poslije, „gosti“ napuštaju dedinjsku vilu i vraćaju Koštunicu u njegovu kancelariju. Milošević je priznao poraz. Država je posle 55 godina dobila prvog nekomunističkog predsjednika.
